Kronični pesimizam i vječno “kukanje”

Lagala bi ako kažem da mi „kukanje“ nije poznato. Ima dana kad se probudim i pružim si malo samosažaljenja, nije na odmet. Život,  kakav već jest, svaki dan servira nešto novo. I kad si već zadovoljan jer si jedno „brdo odvalio“, evo ga stiže drugo. I tako rijeka stalno teće. I nije ni čudo da ponekad „plačemo“ nad svojom sudbinom. Tada je jako prisutno ono malo dijete u nama koje traži pažnju i pomoć.  Dobro je sebi priznati da imamo takve trenutke. Pustiti da sebi damo oduška, da „proventiliramo  pritisak“, to je ono što bi nam u tom trenutku moglo pomoći. Nije grijeh podijeliti brige i misli. Za to dobro dođu prijatelji, partneri, susjedi, roditelji, a ponekad  možda  potražiti i psihoterapeutsku pomoć.  Sve  je više ljudi za koje možemo reći da se teško nose sa životom.Prigovaraju i kukaju iako za njih ne možemo reći da im je to stil života. Oni su pomalo apatični, umorni. Poznat je podatak da se prodaja tableta za depresiju i nesanicu konstantno povećava.

No, postoje ljudi kojima je „kuknjava“  stil života. Najčešće su to ljudi koji prebacuju svu svoju odgovornost na sve oko sebe. Takvi su više teret drugima nego sebi. Jako zaokupljeni  sobom, nisu u stanju vidjeti svoj dio „kolača“. Za njih ne možemo reći da su pesimisti, već dežurna grintala. Oni bi i u Raju kukali.

Znamo svi da optimist  vidi čašu do pola punu, pesimist  do pola praznu, a osoba sklona „kuknjavi“ će reći da  vode ima možda dovoljno, ali je prehladna jer ju je netko dugo držao u frižideru, nije čista izvorska, a i nešto je čuo da je mutna od proteklih kiša i da će sad sigurno dobiti neku crijevnu virozu jer to zaduženi  u Vodovodu nisu na vrijeme otkrili. Istina je da nismo izolirani i da živimo u društvu  gdje smo prisiljeni ponekad ovisiti o drugima. Ali to ne znači da nemamo svoju odgovornost za svoj i tuđi život. Što nam se dešava? Priznali mi to ili ne , društvo polako ipak napreduje. Standard ljudi je bolji nego prije 30 god. A ipak smo nezadovoljni. Veći standard, traži veću zaradu.Zahtjevi za uspjehom su veći. Da li smo dovoljno jaki i spremni za uspjeh?Tome u prilog ide i konstantno „bombardiranje“ loših vijesti.  Preplavljeni lošim vijestima, vidimo ih na svakom koraku,  ispunjavamo svoje misli negativnostima.  Sa svim negativnostima idu i strahovi. Kako živjeti u svijetu sa tako puno opasnosti i loših vijesti?  Osjećamo da gubimo kontrolu. Nismo u stanju predvidjeti i promijeniti loše stvari. Gubitak kontrole briše našu moć. Gubimo energiju, snagu za dalje. Što takvo stanje stresa dulje traje, posljedice su teže, kako za pojedinca tako i za cjelokupno društvo.Na nivou društva i gospodarstva sve više se provlači  teza  „ništa se ne isplati“. Ako netko više puta ponovi tezu, ona se prihvaća i postaje istina.Na nivou pojedinaca pojavljuje se sve više apatičnih ljudi koji gube korak sa problemima i u svemu vide prepreke. Premda  problemi često dolaze nepozvani ( bar ne zvanično)i ne možemo utjecati na njih,  ipak kako se nosimo sa njima ovisi o nama samima.Neki od nas, a naročito ljudi u dugotrajnom stresu, kao da odustaju. Za svaku ideju nalaze stotine razloga protiv nje. Za njihov neuspjeh kriv je netko drugi.

Npr. nakon neuspjelog razgovora za posao često čujemo: “Moj poslodavac me ne voli. Postavljao mi je tako čudna pitanja.Da sam imala „vezu“ …..“. Kriv je netko drugi (projekcija), „ja sam sve dobro odradila, jednostavno nemam sreće“. Što se dešava sa nama?  Skrećemo pažnju i odgovornost sa sebe. Problem je toliko teži jer to skretanje ne služi samo radi drugih, već i radi nas samih. Puno je lakše okriviti nekog drugog, stanje u društvu, lošu ekonomsku situaciju, nedostatak posla, birokraciju..  Tada lakše opravdavamo svoje ne preuzimanje odgovornosti.Tada projekcije koje se odnose na osobnu razinu,  na ljude u našem krugu komunikacije, prebacujemo na cijelo društvo. Vrtimo se između lošeg i lošijeg.. Istina je da su to samo otežavajuće okolnosti u našem životu, ali uspjeh ipak ovisi samo o nama

Na osobnom planu sve više ljudi pati od nesanice, bolova u želudcu, visokog  tlaka, alergije, glavobolje itd. Sve su to simptomi koji upućuju da nešto nije u redu. Sve je duži popis bolesti koje se danas, sa pravom, smatraju  psihosomatskim. Tijelo nam šalje poruke, ali ih ne čujemo. Ni tu ne preuzimamo odgovornost, jer bolest je došla sama . Kakve to  veze bolest ima sa mnom?  Bolest jest dio nas i nije došla sama i ima jako puno veze sa nama. Ona nam ukazuje da nešto nije u redu sa tim kako se nosimo sa životom.  Pametna poslovica kaže:“Nije važno pasti, nego se znati podići“. A kako se podići  i  ne pretvoriti se u osobe koje vječno kukaju.

1.Gledanjem! Promatranjem sebe .  „Upoznaj samoga  sebe“. Kroz život gradimo različite obrasce ponašanja  kojih nismo svjesni. Oni utječu na naše rješavanje problema . Često su ti obrasci prihvaćeni  jer su nas tako naučili, a oni sami nisu naš izbor. Tada smo u konstantnoj borbi sa samim sobom. Svi ljudi su puni različitih karakteristika. Premda smo skloni te karakteristike ponekad zvati lošima ili dobrima, sve one imaju svoju svrhu i nečemu služe.  Kad se loše osjećamo, ne bježati od osjećaja. Dati mu prostora , upoznati ga. Biti pošten prema sebi i autentičan.

2.Jedan od ciljeva psihoterapijskog procesa je širenje slike o problemu. Ljudi  znaju biti kao slonovi. Ako slona kao mladunče držite vezanog  lancem za ogradu, on će taj lanac prihvatiti za cijeli život. Ako se makne lanac to za njega neće značiti ništa. I dalje će stajati poslušno pokraj ograde. On u glavi ima samo jedno rješenje na koje je naučio.Tako i ljudi često vide samo jednu sliku na koju su naučili . Širenje pogleda i gledanje problema u širem kontekstu  je jedan način pomoći.

3.Okolinu prihvatiti onakva kakva jest.  „Istina je da je kriza u zemlji“  Pitanja su što ta situacija znači za mene i što mogu napraviti?

4.Preuzimati odgovornost za sebe. Biti spreman na promjene.

  1. I iako je puno puta spomenuto: Živjeti ovdje i sada. To znači ne prevrtati u mislima prošlost ( „bolje da to nisam /jesam napravila“). Prošlost se ne može vratiti. Budućnost ne znamo bez obzira što je stalno želimo kontrolirati. Jedno je planirati, a drugo je živjeti u budućnosti. Jedina sigurna točka koju poznajemo je sadašnji trenutak. Postoji puno poslovica koje uče ljude:“ Ne ostavljaj za sutra što možeš danas.“ „Carpe diem“. I onda kad vam se čini da ništa ne možete napraviti u svom životu da bi promijenili situaciju, ima stvari koje se mogu napraviti danas  da bi nam sutra bilo bolje.

Svi ovi savjeti služe za rad na sebi i podizanju samopouzdanja . Ono što nam danas najviše treba  je samopouzdanje, energija i volja za životom.  Sve to se može postići preuzimanjem odgovornosti za vlastiti život. Mislim da takvih primjera ima u našem društvu ( npr.radnice Kamenskog).  Osim toga mišljenja sam da i lakša  „medijska dijeta“ može pomoći da se zaštitimo o prevelike količine loših vijesti.  Ne moramo biti izolirani od svijeta, ali nije potrebno niti slušati sve vijesti i čitati sav tisak. Praviti selekciju i određivati sebi  „medijske granice“.

I na koncu najvažnije, okružiti se dragim ljudima.  Čovjek je socijalno biće. Ponekad je samoća dobra i služi svojoj svrsi, ali ne na duge staze.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s