Psihoterapijska radionica “PROUSTOVI KOLAČIĆI”

Psihoterapijska radionica “PROUSTOVI KOLAČIĆI”

radionice Proustovi kolačići

ŠTO NAM ZNAČE OSJETI?

„ Čim sam prepoznao okus komadića madeleine umočene u lipov čaj koji mi je davala tetka ( iako tada još nisam znao razlog zbog kojeg me ta uspomena tako usrećivala, nego sam to tek mnogo kasnije otkrio ) umah mi pred očima izroni ona stara siva ulična kuća u kojoj bijaše njezina soba, pa se kao kazališna inscenacija pridruži malom paviljonu u vrtu što su ga za moje roditelje bili nadogradili uz stražnju stranu kuće (upravo je to bio onaj krnji dio koji mi je do tada jedini izlazio pred oči), a s kućom se pojavi i grad od jutra do večeri i po svakom vremenu, trg na koji su me slali prije objeda, ulice po kojima sam trčkarao po poslu, puteljci kojima smo išli u šetnju kad je bilo lijepo vrijeme…….“

Jedan mali kolačić je Proustu poslužio da se prisjeti djetinjstva , da prizove mirise i okuse i sa njima svoje osjećaje i slike odnosa prema ljudima sa  kojima je bio u kontaktu. Ova jednostavna introspekcija sve mu je to omogućila.  Ugodne scene iz djetinjstva povezane sa kolačićem i lipovim čajem dovele su do toga da je Proust zavolio tu kombinaciju hrane za cijeli život.

Osjetni organi za okus naslagani su u obliku okusnih čašica na našem jeziku. Njušni osjeti nalaze se u korijenu nosa, a sastoje se od osjetnih dlačica osjetljivih na mirisne molekule.   Kod biranja hrane i njezinog raspoznavanja , odnosno kod određivanja arome služimo se kombinacijom okusa i mirisa. Da bi uživali u jelu potrebna su nam oba osjeta. Tek njihovom kombinacijom dobivamo potpunu sliku onog što jedemo. Sjetimo se hrane koja nema okus jer je jedemo sa začepljenim nosom.

Sva naša sjećanja, pa tako i sjećanja na okuse i mirise slažu se u našoj memoriji. Poput nasnimljenih foldera u memoriji kompjutera tako i u našem sjećanju postoje zapisi. Neke zapise koristimo često i oni upravljaju našim ponašanjem, našim donošenjem odluka. Neke zapise nosimo u sebi i povremeno ih izvlačimo. Često ih nismo svijensi, ali iz pozadine, iz podsvijesti utječu na nas.  Scene koje vežemo uz određenu hranu pričaju nam o međuljudskim odnosima, scenama kojima smo prisustvovali, našim dojmovima, a sve zajedno je stvaralo naše stavove.Te stavove nosimo i danas i ponekad smo ih svjesni, a ponekad ne.

Dakle genetski i kulturološki smo predodređeni da li neku hranu volimo ili ne.

Najnovija otkrića u medicini otkrivaju nam da su naše tijelo, duh i um neraskidivo povezani. Naše misli upravljaju reakcijama našeg tijela (razmišljanje o temi koja nas ljuti izaziva napetost u mišićima i podiže krvni tlak), a podražaji našeg tijela formiraju naše misli (okus i miris Proustovog kolačića vraća ga u mislima u djetinjstvo). Ovo međusobno djelovanje možemo iskoristiti u sadašnjem momentu.  Iako se sve desilo u prošlosti , sve proživljeno utječe na naše ponašanje i odluke koje donosimo danas. Lijepi, ružni ili „obični“ momenti formirali su naše stajalište. Formirali su ono što se danas zove „Ja“. Način na koji gledamo sve u životu određuje način na koji rješavamo naše probleme. Vrlo često nismo svjesni našeg stajališta, ali niti onog što želimo.

Probleme rješavamo jer smo naučili način kako ih rješavati, naše stajalište je formirano iz onog što smo naučili.   Kako bi naš problem riješilo naše „Ja“ da nema zapisa u memoriji koji upućuju kako se problemi rješavaju? Da li bi izbor posla bio isti da nismo stekli stanovište o tome kako je neki posao bolji, a drugi ne. Kakav bi bio odnos prema našim partnerima da nismo gledali roditelje kako se ponašaju međusobno i tako učili o odnosu? Kako bi odgajali svoju djecu da nismo naučili od svojih roditelja kako se to radi? Na koncu, koliko i da li smo uopće autentični? Koliki je utjecaj kulture na naše stavove i koliko smo bili u poziciji da samostalno stvaramo svoje obrasce?

Često to nesuglasje sa našim „Ja“ stvara neuroze, depresije, strahove. Da bi znali kako se boriti  trebamo znati sa čime se borimo. Često je ta „neman“ sakrivena od naše svijesti duboko u podsvijest  i  poanta je u tome da je izguramo na svjetlo dana, da je postanemo svjesni.  Uz pomoć kolačića to možemo i napraviti.  Naši osjeti okusa i mirisa će nam pri tome pomoći. Kao što je već rečeno , tijelo duh i um su u neraskidivoj vezi. Naši tjelesni podražaji ,ako smo ih svjesni, stvaraju misli, a mogu nas i odvesti u djetinjstvo . Cilj vraćanja bio bi da se prisjetimo scena , ljudi, našeg odnosa prema njima ili njihovog prema nama. Cilj bi bio da vidimo kako je to pospremljeno u našu memoriju i kako se sa tim služimo. Kako ta sjećanja utječu na naše ponašanje?

Kad nešto znamo imamo izbor. Neželjene obrasce ponašanja možemo svjesno mijenjati. To je težak i uporan posao, ali donosi veliku dobit. Mi smo ti koji biramo kako ćemo se osjećati. Da li ćemo i dalje biti neurotičari, depresivci, puni straha ili ćemo radom na sebi svoje stanovište i način razmišljanja korjenito promijeniti.

Radionica „Proustovi kolačići“ bazirana je upravo na navedenim ciljevima. Naši osjeti kao vrsta medija pomoći će nam u radu na sebi. Možemo li bolje?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s