U daljnjem tekstu, pokušat ću objasniti svoje viđenje veze između umjetnosti i psihoterapije.
Umjetnost doživljavam kao kontakt sa samim sobom i „ unutarnjim svijetom“ kojeg doživljava umjetnik dok stvara umjetničko djelo. Ali, umjetnost je i kontakt između umjetnika i promatrača. Kad gledate slike svjesni ste da je slika nastala pokretom ruke nekog majstora i tada ste u kontaktu s umjetnikom, s čovjekom. Ljepota slike leži u očima promatrača.Umjetnik šalje poruku. I to je kontakt.
I psihoterapija je kontakt. Kontakt dviju osoba. Bez dobrog kontakta nema ni psihoterapije. Psihoterapija ima za cilj osvještavanje emocija, podsvijesti, vlastitih obrazaca.
To su dakle, dvije grane ljudske djelatnosti koje za svoj uspjeh mogu zahvaliti kontaktu.
Svim ljudima je nešto zajedničko, a to je postojanje „unutarnjeg svijeta“ . Umjetnost i psihoterapija bave se tim „unutarnjim svijetom“ čovjeka. Gledajući likovno djelo koje predstavlja svijet umjetnika, prepoznajemo i nešto svoje. Likovna djela možemo koristiti kao instrument u radu psihoterapije. Za mnoge umjetnike znamo da su imali psihičke probleme ili da su po nekim kriterijima bili „osjetljivi“. Ipak, njihova djela volimo i rado ih gledamo, slušamo. Ja sam odabrala likovnu umjetnost, ali na isti način svaka umjetnost može biti most između različitih „unutarnjih svjetova“.
U likovnim djelima postoji nešto što prepoznajemo, nešto što budi naše emocije. Jednom riječju, ima nešto naše u njihovim radovima. Svaka od njih u nama budi neku našu priču i doživljaj. „Unutarnji svjetovi„ se razlikuju od osobe do osobe, ali ih mi naslućujemo, prepoznajemo.
Pozivam vas da pogledate slike nekih velikana likovne umjetnosti. Kroz likovnu umjetnost slikari prenose:
1.Direktnu poruku
Paul Gauguin – „Mrtva priroda“
Za Paula Gauguina znamo da je patio od depresije i da je pokušao samoubojstvo.
2.Ponekad umjetnik pokazuje emocije
Edvard Munch – „Krik“
Za Edvarda Muncha znamo da je patio od manijakalne depresije.
- Ili šalje metaforičku poruku
Salvador Dali – „Sat koji se topi“
Dali-u nisu dijagnosticirali bolest, ali su ga opisivali kao „poremećenog egocentrika“.
Dok gledate Daijevu sliku, pozivam vas da zamislite da ste sat kojeg vidite na slici i da sebi postavite sljedeća pitanja. Za svako pitanje dajte si vremena da odgovorite i osvijestite svoje odgovore.Dakle:
Kako izgledam? Kako mi je biti ovaj sat? Što predstavljam? Što vidim oko sebe? Gdje sam? Kako se osjećam u ovom okruženju? Kako mi je biti tu gdje jesam? Koje su moje potrebe? Što bi htio, a što ne?
Svako vaše tumačenje proizašlo je iz vas, vaše prošlosti, iskustava, sjećanja. Ono predstavlja vas u ovom trenutku.Slika nam se sviđa ili ne. To ovisi o našem ukusu. Da li slika pobuđuje emocije? Mislim da se možemo složiti da svaka umjetnost izaziva emocije. Bez obzira na naše psihičko zdravlje, slike izazivaju emocije. Isto možemo reći i za muziku, književnost. Emocije su zajedničke svim ljudima. To je razlog zašto ih i prepoznajemo.
To nas na koncu ponovo dovodi do kontakta između dvoje ljudi, umjetnika i promatrača. Oni se vide i prepoznaju. Kontakt među ljudima briše granice. Kontaktom se ruši i stigma koja prati psihička oboljenja.
Čovjek stvara stigmu iz svojih strahova, a strahovi rastu iz neznanja i nepoznavanja. Kontaktom nestaju strahovi, a neposredno nestaje i stigma.