Misli često odlutaju i kad ih nismo svjesni znaju zadavati glavobolju, pa i anksioznost i depresiju. Malo ću se pozabaviti mislima s kojima se ljudi često muče .Možda se pronađete u ovim primjerima koji slijede. Već samo osvještavanje znači napredak. Ako znadete što sebi radite, možete odlučiti da s tim prestanete.
Strahovi su često prisutni u mislima, a da ih nismo svjesni. Ima toliko tema koje stvaraju strahove. Neki strahovi su realni, a neke stvaramo svojim fantaziranjem. Nedavno je u Zagrebu bio potres, a i nije Zagreb jedino mjesto koje se treslo u 2020 god. Možda nam prolaze misli:“ Što ako ponovo jako udari? Što ako ostanem bez doma? … „ Potres, bolest, poplave itd. su realni strahovi. A da li možemo nešto napraviti da ih spriječimo? Što dobivamo od fantaziranja? Nerealni strahovi su još i gori: “Što ako….?“ Možemo jedino skrenuti misli.
Mučenje može krenuti i s mislima tipa „Da bar nisam ostala živjeti u Hrvatskoj“ Da bar nisam digla kredit!“ Da bar nisam poslušala prijateljicu!“ Ili: „Da sam se barem udala za Janka umjesto za Marka!“ „Da sam bar otišla živjeti van Hrvatske!“Da sam bar završila fakultet!“ Kritičar je toliko nemilosrdan da od nas očekuje da predviđamo budućnost iako je razumu jasno da nitko nema takvu sposobnost.
Česte su i kritike na druge ljude. Oni su krivi za sve što se s nama dešava. Tako nedavno čujem: „Da su mi bar na faksu rekli da mogu upisati parcijalu, ja ne bi odustao od fakulteta.“ „Susjeda u trgovini me ne pozdravi! Kako je bezobrazna!“ „ Ljudi su bezosjećajni!“ Uz to ide i „Kad bi barem ti izmijenio…..ja bi bila bolje!“ „Voljela bi kad bi on….!“ Ljude ne možemo mijenjati. Možemo samo pogledati što mi možemo napraviti. Možda možemo preuzeti odgovornost i potruditi se. Uvijek postoji rješenje koje je naše , autentično.
Mučimo se i s predviđanjem. „Ako napravim ovo desit će se …, ako ne napravim desit će se!“ Jasno je da nemamo garancije za budućnost, ali ovakav način razmišljanja vodi u blokadu. Blokada znači ne poduzimanje, ali čemu mučenje? Čemu ono služi? Kako se reflektira na nas?
Misli kao što su: „Nitko me ne voli jer sam…..debela… mršava…stara…nesposobna….siromašna….!“ Donošenje zaključka o tome što ljudi misle. Kako znamo da nas ljudi ne vole? Čitamo im misli? Po čijim kriterijima smo debeli, mršavi ili siromašni? Da li su to možda kriteriji koje smo sami stvorili? Koliko volimo sami sebe? Da nisu ti epiteti naša projekcija na druge ljude? Dakle slika o sebi je naša slika. Sami smo je stvorili, pa je možemo i promijeniti.
Uspoređivanje s drugim ljudima je također put u probleme. „Znam da ti imaš više sreće od mene“ „Sigurna sam da si ti uspješnija“ „Znam da tebe ljudi više vole“. Ovakav tim razmišljanja vodi ka osjećanju da smo totalni promašaj. Dobra vijest je da olakšanje nastupa kad prestanemo s takvom igrom.
Starije generacije znaju sebi zagorčavati život i razmišljanjem tipa:“Kad smo mi bili mladi…“ Žalopojke za prošlim danima koji su bili puno bolji. Odjednom su nestale sve zamjerke iz tog vremena. Sadašnje vrijeme nije „ni do koljena“. Prije je sve bilo bolje. I kako sad živjeti?
Ovo su samo neke od primjera kako vraćanje u prošlost i strahovi od budućnosti mogu loše djelovati na nas. Možda su vam poznati, a možda i vi znadete neke koje nisam navela. Osvijestiti znači riješiti pola problema. Druga polovica je rad na sebi. Ako smo već svjesni što sebi radimo i svjesni smo da nam to škodi, pitanje je što dobivamo od toga? Često čujem odgovor:“Ništa!“ Zar su glavobolje, panični napadaji, depresija, anksioznost, nesanica …ništa? Budite iskreni prema sebi. Vaše autentično ja zna što je dobro za vas. Treba mu samo postaviti prava pitanja. Ono će vam dati prave odgovore.