O ljubavi se može puno reći i može je se sagledati s više kutova. Puno je ljubavnih knjiga napisano jer je ljubav vječna inspiracija. A ponekad i neki trenuci mogu nas potaknuti na razmišljanje.

Nedavni događaji kojima sam na žalost prisustvovala, potakli su me na razmišljanje o ljubavi. Tu se od nekud stvorila i knjiga s mudrim izrekama u kojima su zabilježeni citati poznatih osoba. Nakon svega sam odlučila da podijelim neke svoje misli s vama. S većinom citata iz knjige sam se složila. Produbili su moja razmišljanja. S nekima sam se manje složila. Evo nekih od citata i mojih razmišljanja. Možda i vas navedu na razmišljanje! Možda se upitate kako stojite s ljubavi? Da li je i koliko prisutna u vašem životu? Da li je osjećate duboko u sebi? Da li je ljubav za slabiće ili se bez nje ne može živjeti?

Veliki ruski pisac Lav Tolstoj kaže:

„Ako je tako mnogo ljudi, toliko umova,…sigurno je toliko srca i toliko vrsta ljubavi“

Jako bi se složila s ovim riječima. Prije sam mislila da je ljubav romantičan odnos prema osobi suprotnog (ili istog) spola. Da je ljubav ono što osjećaju intimni parovi. Današnje društvo ljubav tako i najčešće doživljava. Ali  ljubav je nešto puno više. Ljubav je dio nas.

Samuel Beckett kaže „ Ako me ti ne voliš,… ja neću biti voljen. Ali ako ja tebe ne volim,… ja ne znam kako se voli“

Istina !!! Volimo radi sebe. Kad smo zaljubljeni ne hodamo zemljom, nego lebdimo. To je osjećaj u našem tijelu, a ne u tijelu objekta naše ljubavi jer je dio nas. Želimo dati  i dajemo. Pri tome naizgled gubimo sebe jer želimo biti jedno s polovicom koja nam treba.  Osnivač imago terapije H.Hendrix čak kaže da se zaljubljujemo u osobu koja nas podsjeća na to što nam nedostaje i to neuspješno pokušamo dobiti od te osobe. A ona možda može, a najčešće ne može da nam da to što nam treba. To što nam treba je u nama i radom na sebi ga možemo pronaći. To je ljubav prema sebi. Ako ne volimo sebe, nije nam uopće važno što mi želimo. Svima drugima nastojimo ostvariti snove, a naši snovi ne postoje. I tada nastaje praznina u nama. A da bi pomogli drugima, trebamo prvo pomoći sebi da bi imali snage za druge. Ipak ,treba biti obazriv! Čovjek je složeno biće i zato s druge treba naći mjeru. Jer ljubav nije egoizam.

  I kao što nam je dana tuga, ljutnja, strah, tako nam je dan i osjećaj ljubavi. Kad malo bolje razmislim, ljubav osjećamo kad smo dobro, kad smo zadovoljni sobom i svojim životom. Tad smo u stanju davati, pomagati, voljeti. Volimo neke „važne ličnosti“, volimo kućnog ljubimca, domovinu, rodni grad, prijateljicu, novu haljinu, ljeto, čokoladu…..nekako mi se čini da imamo toliko toga što volimo da nam je srce zato toliko veliko!

Ali kad smo ljuti ili u strahu, ljubav se povuče negdje „iza“. I dalje volimo  novu haljinu, prijatelje, čokoladu, ali teško dijelimo ljubav. Zašto dozvolimo da se ljubav povuče? Jer kao što ljubav jače osjećamo dok smo dobro, ljubav može učiniti da nam bude dobro.

Martin Luther King je rekao:” Ako volite svoje neprijatelje, otkrit će te da duboko u korijenu ljubavi leži snaga oslobođenja.“

Kako velike riječi! Ali treba doći do te spoznaje. Nije dovoljno pročitati poruku, treba je osjetiti u sebi.  Poznato je da negativne emocije utječu i na naše zdravlje. Npr. kažu da nas ljutnja gura da „rigamo žuč“, diže nam tlak. Strah nam oduzima dah.  I pitam se onda, zašto dozvolimo da se ljubav povuče? Ljubav ne škodi niti jednom organu. Kad nas ljubav preplavi, liječimo sami sebe. Možda smo ponekad „škrti“ jer nam treba njezina snaga. Meni na pamet pada jedino veliki ego. Što vi kažete?

 Judi Garland ( koja je proživjela život u osjećaju nedostatka ljubavi) kaže: „Ako sam legenda, zašto sam onda usamljena? Poslušajte što ću reći: „Legende su sve dobre, ako imaju nekog oko sebe tko ih voli!““

Istina! Lijepo je kad nas netko voli, kad primamo darove te ljubavi. Lijepo je biti voljen, ali to je samo jedna strana medalje. Judi Garland kao i svi drugi, treba ljubav druge osobe da bi se osjetila kao legenda. Pitanje je da li ona može osjetiti ljubav prema nekome? Jer kad nekog volimo, onda MI „lebdimo“ i osjećamo.

  Ljubav znači davanje.  Majčina ljubav je najbliža tom idealu. Ljubav je ideal i san. Ona „postaje smisao našeg postojanja kad izađemo iz nebeske matrice.“(J.M.Templeton) i bez nje nema života. Ljubav je primanje i davanje, ali na nekoj višoj razini ljubav ne traži ništa za uzvrat. Ljubav vidi dobrotu u svemu i odbija drugačiju sliku. Rezultat toga je da ljubav egzistira u sebi. Ona je moćna sila koja unosi mir, sklad i izlječenje.

O ljubavi se može puno pričati i puno se može reći. Dio te „nebeske matrice“ nosimo u sebi i svatko od nas je poznaje. Na nama je da odlučimo što ćemo s tim darom. Sveti Aurelije Augustin nam daje savjet:

„Ako šutiš, šuti iz ljubavi, Ako govoriš, govori iz ljubavi. Ako opominješ opominji iz ljubavi. Ako opraštaš, opraštaj iz ljubavi.“

Svim ljudima otvorenog uma i srca …dovoljno!