Jutro je. Osjećam hladan čisti jutarnji zrak na mom licu i čujem tek probuđene ptice kako šalju jutarnje pozdrave jedna drugoj. Kao da se pozivaju na kavu i pitaju jedna drugu: „Kako si?“ Odlazim u šetnju i razmišljam. Jučer sam imala žučnu raspravu s jednom dragom osobom. Na koncu smo našle zajednički jezik.

 Ipak, i dalje razmišljam o početku rasprave i onome što me pogodilo. Ova šetnja je samo za mene. Možda nešto naučim o sebi. Širim priču i razmišljam o toj dragoj osobi. Volim je, ali ima nešto u njoj…

Što je to što me pogađa? Koji dio njezina ponašanja u meni izaziva neugodne osjećaje?

Osjećam kako hladan zrak ulazi u pluća, pratim disanje, moje misli su jasne. Svaki korak prati udah, izdah…Vidim jučerašnju svađu. Promatram je i osjećam što me je pogodilo. Spoznajem koji dio njezinog ponašanja djeluje na mene.

 Koji se osjećaj budi u meni?

„Gledam u sebe“ i negdje oko srca osjećam puno ljutnje i malo tuge. Osjećam kako se srce steže, knedla u grlu, ubrzano dišem.

 Ok, ako reagiram na nešto što ona radi, to ima veze sa mnom. I moje tijelo to zna. Šalje mi signale.

Kakve to ima veze sa mnom? Kako se njezino ponašanje reflektira na mene?

Uvijek ima veze s nama. Da nije tako, bila bi indiferentna.  Možda ona radi nešto što ja sebi ne dopuštam. Možda to isto ponašanje ne želim vidjeti u sebi. Slušam ptice i pitam se da li one osjećaju kao i mi?

Ulazim dublje u sebe dok moji koraci odjekuju praznom ulicom.

Da li se ja ponekad tako ponašam?

Mislim i učim o sebi. Radim ponekad isto što i ona i to nevolim kod sebe. Sama sa svojim mislima, iskrena i hrabra priznati sebi…nisam savršena!

A ptice i dalje pjevaju bez suda o tome kakva je njihova pjesma.

A vi, koji čitate ovo štivo! Krenite! Otpočnite svoju školu osvještavanja i učite o sebi. Postavite sebi ista pitanja.

Ako vam je teško ili ne možete, još uvijek stignete potražiti psihoterapeuta.