Razumijevanje narcističnog poremećaja osobnosti?

Narcizma ima u svakom od nas. Sam naziv poremećaja dolazi iz grčke mitologije. Narcis je sin boga Kefisa koji se zaljubio u svoju sliku koja se pojavila u vodama rijeke. Zaljubljenost je bila toliko jaka da ga je držala zarobljenog do te mjere da je na kraju umro.

Znam reći da nam je Bog dao sve osobine, pa tako i narcizam. Zdrav narcizam nam pomaže da obranimo svoje granice. Ali ako je prenapuhan, ometa normalno funkcioniranje. Vjerujem da ste sreli osobu koja na van izgleda nadmoćno, a konstantno je u sukobu između svojih osjećaja i zahtjeva stvarnosti.

Narcizam je u osnovi djelo stvoreno od lažnog ja, kao obrazac zaštite od teških povreda osobnosti kojima je osoba bila izložena. Koristit ću taj izraz „lažno ja“ i „istinsko ja“ koji sam preuzela iz literature (James. E Masterson), da bi lakše približila tematiku. 

“Lažno ja” sprječava osobu da svojom autentičnošću zadovoljnije živi. Osoba radije živi svoj „život“ s lažnim ja, nego da se suoči s vlastitim problemima i preuzme odgovornost za kaos koji je sama stvorila. Postavlja se pitanje što je sprečava da se ponaša autentično, nego pod kontrolom lažnog ja? Život pod kontrolom lažnog ja je „siguran“ i prepoznatljiv. Takav život ostavlja dojam da osoba ima sve pod kontrolom iako joj se život raspada. Nedostatak istinskog ja je stalno pod opsadom i strahom od napuštanja i gubitka. On je nepoznanica i rizik. A što je karakteristično za osobu s narcističnim poremećajem osobnosti? Ovo su neke od osobina:

1. Osoba s narcističnim poremećajem osobnosti ima grandioznu sliku o sebi, a s druge strane stoji ogromna potreba za odavanjem priznanja od okoline.

2. Život joj nema užitka. Užitak je prisutan jedino kroz priznanja koja dobiva od drugih ili kroz vlastite fantazije o svojoj grandioznosti.

3. Ima slabo razvijen osjećaj tuge, žalosti ili čežnje. Osjećaji vezani uz depresiju nemoguće joj je doživjeti. Iza depresije stoji ljutnja, bijes i zavist.

4. Partnere bira u skladu s grandioznom slikom o sebi. Osoba koju bira mora zadovoljavati vrijednosne kriterije, a u isto vrijeme mora hraniti njezin ego.  U odnosu prema drugima ponaša se kao prema dobru koje treba potrošiti. Nakon što potroši sve resurse, isti predmet interesa odbacuje ili on postaje objekt straha. Osobine koje osoba s narcističnim poremećajem osobnosti vidi u svom partneru, ne prihvaća kao nešto što ima u sebi, već ih projicira na druge. U drugome vidi zamišljene tenzije ka iskorištavanju, napuštanju ili čak pokušaju podčinjavanja.

5. Stav prema drugima je podcjenjivački. Prisutna je ogromna količina zavisti prema drugima i svemu što oni imaju ili u činjenici što ti drugi jednostavno uživaju u životu.

6. Emocionalan život je isprazan bez ili s malom količinom sposobnosti za empatiju prema drugima i njihovim osjećajima. U situacijama u kojima je potrebna empatija, osoba s narcističkim poremećajem osobnosti ostavlja dojam da nije samo stvar nedostatka kapaciteta, nego da je empatija uskraćena radi okrutnih pobuda.

7. Ako i osjeti potrebu za povezanošću s nekim, to doživljava kao udar na samopouzdanje što može rezultirati depresivnim fazama. Osoba s narcističnim poremećajem osobnosti je ponosna što ne treba nikog. Tako se štiti od teških osjećaja bijesa ili zavisti. Bijes i zavist predstavljaju opasnost na slabu strukturu ega.

8. Kad ih netko povrijedi ili napusti, na prvu reakcija može ličiti na depresiju, ali iza toga stoji ljutnja, ozlojeđenost i osvetoljubivost.

9. U kontaktu s drugima, osoba s narcističnim poremećajem osobnosti je rezervirana i fokusirana na sebe. Često tema koju ponudite postaje poligon za okretanje fokusa na nju. Nemoguće je prodrijeti do nje. Takav stav prema drugima sprečava takvu osobu da jasnije uvidi što je dobila, jer bi osvještavanje „darova“ moglo izazvati zavist.

10. Pokušaji da osvijesti ponašanje je gotovo nemoguće. Osvještavanje doživljava kao kritiku i napad na svoju osobnost.

Pa kako se stvara lažno ja? Kako lažno ja utječe na narcizam?

Korijene lažnog ja nalazimo u djetinjstvu. Danas znamo da razvoj dječje osobnosti kreče jako rano. U početku dijete sebe i majku doživljava kao jedno. Kako upoznaje sebe i okolinu, ta stopljenost se mijenja. Oko 6 mjeseca života, dijete pokušava da se odvoji od stopljenosti s majkom. U tom periodu dijete je puno grandioznosti i bez osjećaja za druge ili opasnosti u kojima se nalazi. Kroz normalan odgoj ono uči kako svoju grandioznost prilagoditi drugima i kako se snaći u opasnim situacijama.

Kroz promatranje i spoznavanje dijete uočava da majka može otići, ali i vratiti se. Njen odlazak budi strah od napuštanja, a povratak daje osjećaj sigurnosti. S druge strane, tu je djetetova potreba za slobodnim istraživanjem svijeta. Ono pokušava spoznati svijet. Uči i gradi svoja prva samostalna iskustva. Njegovi osjećaji su ambivalentni. S jedne strane je jaki osjećaj za samostalnošću, a s druge strane je strah od napuštanja i potreba za sigurnošću. Stvara se i strah da će njegovo ja koje se tek stvara biti spriječen u razvoju i postojanju i da će nestati. Zadatak majke je da ograničava njegovu grandioznost, ali i da potiče radoznalost. Dijete je rastrgano između potrebe i želje. To je period kad je dijete naučilo hodati i ima potrebu da upoznaje svijet, a u isto vrijeme uči da se nosi s razdvojenošću od majke (ili neke druge osobe koja je zamjenska).

U tom periodu je prisutnost oca jako važna. Dijete nije stopljeno s ocem i on se pojavljuje kao slika tog velikog svijeta koje treba osvojiti. Osjećaj nepovezanosti, uz povjerenje koje stječe u njemu , pomaže mu da lakše upoznaje svijet. Uz oca može spoznati svoju različitost bez straha da će biti stopljen.

Kroz svoj razvoj dijete sebe , ali i majku doživljava kao dvije osobnosti. Sebe kao dobro (kad je nahranjeno, suho, naspavano itd.) i sebe kao loše (kad je gladno, nenaspavano itd.). I majka je podijeljena na dobru ( kad je prisutna, topla itd.) i lošu ( kad je nema, kad ga grdi itd.). Isto vrijedi i za doživljaj oca. Dijete svijet doživljava kao suprotnosti. Zadatak je zdravog razvoja da spozna da svijet nije crno- bijeli, nego da je cjelina koja sadrži sve u sebi. To je lekcija koja je važna za doživljaj života. Ni u životu nije sve crno ili sve bijelo. Postoji jedna cjelovita majka, cjeloviti otac i cjelovito ja.

Razvoj djeteta dalje se razvija kroz istraživanja svijeta i sebe samog. U adolescenciji dijete uči o svojoj seksualnosti i odnosima u društvu kroz odnos sa svojim vršnjacima. Tako kroz razvoj usvaja obrasce u ponašanju i stavove koji su okosnice odluka i ponašanja u životu. Razvoj osobnosti je cjeloživotni proces.

A kad pođe po zlu?

Jedan od uzroka može biti sudbina. Odvojenost od primarne obitelji, smrt roditelja, itd. uvelike mogu utjecati na razvoj osobnosti. Ipak, na sreću to se rijetko događa i većina ljudi odrasta u normalnim uvjetima.

Ne tako davno, mislilo se da genetika ima veliki utjecaj. Predispozicije koje dobijemo rođenjem nas čine različitima. Netko je osjetljiviji na frustracije, a netko ne. Ipak, epigenetika pokazuje da geni vezani uz neurorazvoj imaju veliku sposobnost mijenjanja naslijeđenog. Uvjeti u kojima dijete odrasta je od ključnog značaja. Što nas dovodi do drugog uzroka, a to je skrb za dijete. Tu leže najčešći uzroci razvoja lažnog ja.

Glavni akter u životu djeteta je primarni skrbitelj, najčešće majka. Ako majka ima slab kapacitet da zadovolji potrebe djeteta radi svojih problema kao što su emocionalna nedostupnost, depresija, granični poremećaj, psihoza, psihopatska ličnost ili je i sama osoba s narcističnim poremećajem, nije u stanju djetetu dati uvjete koje mu trebaju za zdravu separaciju i izgradnju istinskog ja.

U periodu kad dijete pokušava kroz odvajanje od majke učiti o svijetu i tako stjecati iskustva i neposredno graditi svoju osobnost, majka mu radi svojih frustracija to ne dozvoljava. Vezuje ga uz sebe i nudi mu svoje odgovore i rješenja. Procesom identifikacije s majkom, dijete u nemogućnosti da stvori vlastito iskustvo ili stav, preuzima majčinu sliku i ta slika postaje njegova. U tom periodu života svako dijete je grandiozno i puno osjećaja omnipotentnosti. Svojim ponašanjem majka mu ne dopušta da umanji tu svoju grandioznost, ali njezinu grandioznost koja je u stanju sve riješiti, dijete ugrađuje u svoju osobnost. Tako je proces vezivanja uz majku ojačan i poprima osobine simbioze. Radi svojih strahova od napuštanja, majka djetetu ne dozvoljava da se osamostali i izgradi svoje istinsko ja. Ona se teško nosi s činjenicom da će dijete otići. Tako dobivamo osobu koja radi nerazvijene zdrave osobnosti nije u stanju preuzimati odgovornost za svoj život. Tu nesposobnost brani oklopom izrađenim od lažne grandioznosti, a kaos koji je sama stvorila, doživljava kao djelo drugih. Nije u stanju spoznati da u tom kaosu ima njenog djelovanja.

Da li ima pomoći? Zdrav narcis!

Osobe s narcističnim poremećajem osobnosti rijetko potraže psihološku pomoć. Ako je i potraže, razlog je depresija radi gubitka nekog odnosa koji je hranio njihovu grandioznost ili problema na koje nailaze na poslu. Psihoterapijski rad s narcističnom osobom je zahtjevan, ali ipak moguć.

Kad potraže pomoć, osobe s narcističnim poremećajem osobnosti biraju psihoterapeuta koji je po njihovim mjerilima „najbolji“ ili medijski razvikan. Stručna osoba mora zadovoljiti njihovu grandioznost. Sama terapija je balansiranje između pokušaja držanja odnosa koji je prihvatljiv i bolnog osvještavanja. Cilj rada  je ponovna izgradnja istinskog ja. Izgraditi svoje novo autentično ja odnosi se na osvještavanje obrazaca kojima se osoba služi u kontaktu s okolinom, traženje vlastitih rješenja koji ne izazivaju frustraciju već vlastito samopouzdanje i usvajanje novih obrazaca. Autentičnost novo izgrađene osobnosti donosi samopouzdanje, sigurnost u vlastite vrijednosti, ljepotu i uživanje u životu koje osobama s narcističnim poremećajem osobnosti nedostaje. Nudim neka od pitanja na koje bi bilo dobro odgovoriti:

1. Kako se osjećam u kontaktu s drugima? Što mi znači njihovo mišljenje? Kako reagiram na negativne reakcije? Kakve veze sa mnom imaju njihova postignuća ili njihov način života?

2. Što me veseli? Koja su moja postignuća?

3. Koje osobine sam volio ili odbijao kod osobe s kojom sam bio u vezi? Kakve veze sa mnom imaju te osobine? Što mi znače i kako utječu na mene?

4. Kako postižem kompromis u odnosima? Što za mene znači kompromis?

5. Kako mogu opisati tugu? Što ona za mene znači?

Kako živjeti ili ne s osobom s narcističnim poremećajem osobnosti ?

Problemi su uvijek prisutni u odnosima s drugim osobama. Unutar partnerskih, obiteljskih, prijateljskih ili poslovnih odnosa. Jedno je sigurno, lažno ja ne doživljava i nema empatije za druge. Ideje da će „biti bolje“ su štetne za sve one koji čekaju promjene. Promjena nastaje ako je narcistična osoba želi i radi na njima. A za to mu je potrebna stručna pomoć. Vi mu u tome ne možete pomoći.

 Ako ste u odnosu s osobom koja pati od narcističkog poremećaja osobnosti i osjećate da nešto nije u redu, jedini način je da osvijestite svoje potrebe i razloge za ostanak ili odlazak. Osvještavanje vlastitih potreba odmaknut će vas od fokusa na narcisa. Je li ono što dobivate u takvoj vezi dovoljno za vas?

Ako imate empatiju i kapacitet za takvu osobu, trebate biti svjesni što to za vas znači i koja je cijena? Koliko dugo ćete moći svoje potrebe stavljati u drugi plan i je li to život koji želite za sebe?

Ako ste odlučili prekinuti takav odnos, fokusirajte se na vlastite potrebe koje nisu vezane uz narcisa. To će vam pomoći da ne nasjedate na zamke koje će narcis postavljati nebi li vas pokolebao u vašoj odluci.

I za kraj!

Želim podijeliti neka svoja razmišljanja. Živimo u vremenu kad su ljudske slobode evaluirale. Od zabrana koje su bile prisutne u 19 stoljeću, došli smo do vremena kad je ljudska sloboda na prvom mjestu. U prošlosti smo živjeli u strukturiranoj slici morala. Bilo je zadano što se što smije i ne smije. Takva kruta rigidna struktura bila je kočnica ljudskoj slobodi najviše izražena u seksualnosti. Kao takva je davala neki okvir ljudskim životima, ali i borbu s neurozama. S vremenom su kočnice nestale i rezultat toga je zbunjenost oko vlastitog identiteta. Tko sam ja uopće? Tako danas imamo poplavu psihičkih poremećaja osobnosti, za razliku od neuroza koje su bile prisutne u prošlim vremenima.  Danas živimo u zemlji koja je do prije tridesetak godina izašla iz socijalizma koji je veličao zajednicu. Pojedinac je bio manje bitan. Dolaskom kapitalizma, dobili smo i promjenu odnosa prema pojedincu. Najveća kapitalistička zemlja na svijetu SAD bilježi porast pojavnosti narcističnih poremećaja, a isto vrijedi i za ostali kapitalistički svijet. Moje mišljenje je da smo iz jedne krajnosti otišli u drugu. Novi valovi u pedagogiji usmjeravaju odgoj ka stvaranju ličnosti koja je bogatija narcisoidnošću. Odgajamo djecu da budu samosvjesna i tu ne vidim problem. Problem, po meni, nastane kada djeca od svojih roditelja ne dobiju lekcije o granicama. Moja sloboda seže do mjesta na kojemu počinje tvoja sloboda. Lekcije o obranama svojih granica bi trebala balansirati između moralne strukture prošlosti i slobode današnjice.