PLIMA I OSEKA

Već dulje od godinu dana živimo u nekom novom svijetu. Taj novi svijet koje uvjetuje korona, krade nam puno lijepih stvari koje čine život. A da se ne bi uljuljali u nove navike, eto i potresa.  I taman kad pomalo zaboravimo, ponovo nas prisjeti prasak iz utrobe zemlje. Znam da je i prije bilo potresa i bolesti, ali treba priznati da je teško živjeti u današnjici. Ne želim osporavati bilo kome teške osjećaje kroji ih prožimaju. Mislim da im treba dati prostora da ih osjetimo i postanemo svjesni. Žalovanje je proces kroz koji treba proći. Ipak, pitam se što nam nosi prepuštanje lošim mislima. Bog nam je dao borbenost i želju za životom.  Zato  želim pričati o pogledu na svijet iz drugog kuta. Sigurna sam da je puno vas koji će teško pronaći neko dobro i razlog za ustajanje iz kreveta! Upravo vama se i obraćam!

Photo by Hernan Pauccara on Pexels.com

Za mene je život kao plima i oseka. Kao izmjena dobrih i loših dana. Ako se strpimo, nakon plime, sigurno će doći i oseka jer sve je sklono promijeni. A i to kretanje mora iako razara kamenitu obalu, donosi i sitne račiće, ribice, planktone. Donosi hranu bićima koja žive uz obalu. Tako je i s nama. Sve se mijenja i ništa nije crno-bijelo. I u najvećem zlu ima nešto dobra. Pitam se zašto ga ne vidimo? Pa se nešto mislim….

 Zlo nas pogađa i boli. Borimo se protiv njega. Zlo zavređuje našu pažnju. Zlo izaziva strahove koji dugo ostaju u sjećanju. Od tih sjećanja stvaramo nove strahove koji su često van realiteta. Spadaju u kategoriju „što bi bilo kad bi bilo“. Zlo ispunjava veliki dio naših misli. Koliko puta ste razmišljali o najgoroj verziji nekog budućeg događaja kojeg ne znate ishod? Često čujem da se to radi kao priprema da se lakše podnese zlo koje bi moglo doći. Ljudi koji to sebi rade zaborave da je i vrijeme provedeno u zamišljenom lošem ishodu ,ispunjeno negativnim osjećajima, vrijeme kojim mučimo sebe. A što ako ishod bude pozitivan? Zašto smo se mučili? Zar trenutci ispunjeni brigom nisu važni? A da li tako treba biti? Tko odlučuje?

A što se s nama dešava kad je u našem životu puno toga dobro? Čudno je da na dobro često niti ne reagiramo. Ako nije velika sreća, onda je stanje dobra koje teče neprimjetno. Dobro ne želimo mijenjati. To je stanje koje ne skreće našu pažnju. Uzima se kao „zdravo za gotovo“. Ponekad može biti i dosadno jer se ništa ne dešava!

A što je s današnjim vremenom pandemije i potresa? Mislim da se možemo složiti da zlo pobjeđuje u našim mislima. Dajemo mu puno prostora. Možda nismo u mislima s potresom i pandemijom, ali nam se  svakodnevne teškoće čine još težima. A da li tako treba biti?

U svakom našem danu postoji nešto dobra. Treba naučiti gledati. Dati priliku da se vidi i da se cijeni ono dobro koje često nismo svjesni jer od težine života nemamo snage tražiti dobro.

Osvrnite se oko sebe i razmislite što vam je sve dobro donio današnji dan. Ne znam za vas, ali ja sam se veselila jutarnjoj kavi, razgovoru s kćerkom, lijepom danu, dobrom ručku koji sam skuhala, dobroj knjizi koju čitam, seriji „Prijatelji“ prije spavanja, osjećaju da sam bila uspješna u svom radu i nekome pomogla, mirišljavim zavjesama koje sam oprala, osmjehu i pozdravu susjede…i još puno toga.

A što je dobro u vašem danu? Ne tražite velika djela, jer u životu se rijetko dešavaju velika djela. Čine ga male stvari. I premda nam dani ponekad izgledaju isti, oni to nisu i ne mogu biti isti. Razliku ćemo naći u malim stvarima. A kad se fokusirate na danas i na sve ono dobro što ga čini, nalazimo zadovoljstvo i mir. 

Photo by Andrea Piacquadio on Pexels.com

Zamislite da ste u nekoj sobi i iznenada nestane svjetla. Prvi trenutak ne vidite ništa, ali tada polako oči počinju razaznavati obrise predmeta koji vas okružuju i ubrzo više niste u potpunom mraku. Svatko od nas može pronaći svoje obrise i ne dozvoliti da ostane u mraku. Obrisi su prilike za učenje. Prilika da promijenite kut gledanja. Čuli ste za ljude kojima je  teška bolest promijenila život. Nešto su naučili. Naučili su cijeniti ono najvažnije što imaju. Naučili su cijeniti život.

 Ni virusu ni potresima nije brige za nikoga od nas. Oni jednostavno postoje. Zemlja „diše“, mijenja se, a virus nastoji preživjeti. Tako je i s puno drugih stvari. Oni oko vas koje vas ljute i povređuju, jako često to rade radi svojih interesa ,a ne radi želje da nama naude. Naše je da odlučimo što ćemo s tim. I na koncu, budimo svjesni da je sva moć i snaga u nama. Mi odlučujemo kako ćemo se odnositi prema svemu što nam se dešava. Možemo se slomiti, kukati, plašiti! A možemo i pronaći svoj drugačiji kut gledanja na stvari.

Biti tužan i žalovati je dio života. Praviti se da nam nije teško i tvrditi da nas nije strah kad se sve ruši oko nas ne smatram prihvatljivom opcijom. Svaka emocija zaslužuje našu pažnju , ali je ne treba bezgranično hraniti. Teška situacija u životu donosi promijene i zato mislim da je treba shvatiti kao šansu i životnu lekciju. Ne kaže se uzalud „kad se vrata zatvore, druga se otvore“.

 Zato vas pozivam da razmislite kako je korona promijenila vaš život?  Što iz toga možete naučiti i kamo vas put dalje vodi? Što je dobro u vremenu u kojem živimo? Što je dobro u vašem današnjem danu? Budite iskreni i ne kvarite odgovore s „Da, ali…!“ Želim vam puno pozitivnih odgovora i novih kutova gledanja!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s