Dan mi je otpočeo burno. Par  loših vijesti , blokada kad želim nešto odraditi i staviti ad acta, ali ne ide. Užurbanost.  Ako se po jutru dan poznaje….trebat će mi više energije, staloženost i mir. Kad kažem mir mislim na „mir u glavi“. Od  pristiglih loših vijesti, nižu mi se buduće katastrofe koje bi se mogle desiti. 

 Polako osjećam vrućinu u tijelu. Moji pokreti su napeti.  Osjećam potrebu da ovo sve završi, da se sve presloži…ali ne ide to tako! U ovom trenutku ne mogu ništa od toga promijeniti. Neke stvari jednostavno nisu u mojoj moći i koliko se god one meni ne sviđaju, samo mi stvaraju stres. A kad sam pod stresom, radim „pod ručnom“!  Puno utrošene energije, a rezultati upitni!

Na koncu što je stres? Nanovo se moram podsjetiti DA JE STRES MOJA REAKCIJA na ono što se dešava oko mene.  A što onda mogu napraviti? Uzimam kratku pauzu za sebe. U tih pola sata neće svijet stati ako mene ne bude.

Otišla sam od svega. Našla sam svoju oazu mira. U daljini čujem prigušene zvukove. Sjedam, zatvaram oči i pratim svoje disanje. Osjećam kako zrak ulazi kroz nosnice, spušta se dušnikom u pluća. Pluća se nadimaju, ošit se širi, trbuh ide van. Ne naprežem se već opuštajući se puštam zrak da se istim putem vrati i preda se svijetu oko mene. Pratim svoje udahe i izdahe. Sa svakim izdahom zamišljam da se val opuštanja preljeva preko moga tijela.

I TADA ZAPOČINJEM IGRU SA SVOJIM MISLIMA:

Ispred sebe vidim veliko bijelo platno.

 Na platnu je veliki cvijet. Njegove latice su bijele. Promatram ga. Promatram njegovu stapku, listove. Tada mijenjam boju latica u žutu boju. Promatram.

 Ne, hoću crvene latice. Promatram.

Prebacujem svoju pažnju na zvukove. Čujem zvuk tramvaja, sata, vode koja curi, glasove nekih osoba. Pratim.

Tada uz još uvijek zatvorene oči promatram prostoriju u kojoj se nalazim. Pokušavam se prisjetiti svakog detalja.

Tada skrećem pažnju na moje tijelo. Kako dišem? Kako sjedim? Kako radi moje srce? Osjećam svoj želudac.

 Tada se ponovo vračam na prostoriju i pokušam je zamisliti obrnuto. Kao da je gledam sa stropa. (To već ide malo teže).

Ponovo pratim disanje! Udah…., izdah….,udah….,Izdah.

VRAĆAM SE NAZAD OPUŠTENA! MOGU PONOVO U ARENU PO NOVE POBJEDE!

Pada mi na pamet da za sljedeći put snimim svoje upute za opuštanje.

AKO MOGU MIJENJATI BOJE LATICA, PREMJEŠTATI FOKUS PAŽNJE S RAZLIČITIH POJAVA, ZNAČI MOGU MIJENJATI I SVOJE MISLI!

Ne mogu uvijek biti svjesna svojih misli, ali ako ih osvijestim, mogu ih i promijeniti. Ja sam odgovorna za moje misli. Imam moć da ih promijenim.

Možete i vi! Možete pokušati pomoći sebi. Ako je vaš komentar:“Ma, ne mogu to ja! Ne pomaže!“ zapitajte se: „Što dobivam od toga da ne probam? Ako ne probam, kako se to reflektira na moj život?”

Možda se probudi vaš unutarnji kritičar. O njemu, neki drugi put!

A ako i dalje ne ide,….još uvijek stignete potražiti pomoć psihoterapeuta.