UTJECAJ MEĐULJUDSKIH ODNOSA NA RAZVOJ BOLESTI

Kaže Jean Poul Sartre :“ Pakao, to su drugi ljudi”. Pa, slažem se, ali djelomično. Znamo da loš brak, bullying na poslu, loši odnosi s prijateljima, obitelji, utječu na naše raspoloženje. Ako su traumatični I dugo traju, mogu utjecati loše I na naše zdravlje. Ako pogledamo ljestvicu stresa, vidimo da su svi stresori vezani uz međuljudske odnose. Znači li to da je Sartre u pravu?  Očito je bio pesimista, čaša na pola prazna. Ali to nije sve. Kao I sve u životu ima lošu I dobru stranu. Pa da vidimo kako stvar funkcionira. Znanost se potrudila da sve objasni.

Dakle, loši međuljudski odnosi stvaraju negativan stres.  A što je stres?

Riječ koju danas tako često čujemo. Stres je naša reakcija na događaj.  Stres može biti I pozitivan. Hormoni stresa nas fizički pripremaju  za neki  događaj. U doba pračovjeka  ta priprema je bila od izuzetne važnosti. Npr. u situaciji u kojoj se pećinski čovjek sreo s nekom zvijeri, njegov organizam je sužavao krvne žile, protok krvi je bio brži, srce je brže kucalo, pluća su dobivala više kisika, disanje se  ubrzavalo. Tijelo je bilo spremno na bijeg ili obranu. Mi se danas gotovo nikad ne nalazimo u takvoj situaciji, ali često upadamo u situacije koje u tijelu izazivaju istu reakciju. Problem nastaje kad nas hormoni često fizički  pripremaju I kad ne trebamo takvu pripremu, pa kao rezultat imamo  pritisak na organizam koji se iscrpljuje.  Naš prag tolerancije na frustraciju je sve niži.

Znanstvenici su otkrili kako naš organizam funkcionira I zašto se opisana reakcija pokreće. O tome I želim pisati na jedan jako pojednostavljeni način.

Obratimo li pažnju na naš svakodnevni jezik, naći ćemo izraze koji direktno opisuju kako stresni međuljudski odnosi djeluju na naše zdravlje. Izrazi upravo opisuju utjecaj na specifične organe. Npr:

“Ide mi na živce” ”Ide mi na jetru”  “Puklo mu je srce”   ”On je bez srca”   “Pokazao mu je zube” “Progutao je svoj ponos” “Ima sluha za njega”  “ Sjedi na ušima” “Bacio je oko na nju” “Ide glavom kroz zid” “On je tvrdokožac”  “Najradije bi iskočio iz vlastite kože”

Vidljivo je da intuitivno znamo što je za nas štetno. U čemu je problem? U našem pogledu na svijet! Postavlja se pitanje kako nastaje naš pogled na svijet?

Stvaramo ga od dana rođenja kroz naša individualna iskustva. Naša individualna iskustva nastaju razmišljanjem, osjećajima, međusobnim odnosima. Iskustva su zapisana u nama. Znanstvenici su otkrili kako nastaju ti obrasci.

Naša iskustva oblikuju obrasce koji utječu na naša genska reagiranja u budućnosti. Pod genskom aktivnošću podrazumijevamo pokretanje I obustavljanje genske aktivnosti. Sve što se dešava oko nas naš mozak prihvaća putem signala. Preko neuronskih sustava mozak signale iz okoline  (dojmovi) koje prima preko osjeta (sluh, njuh, miris, vid) prevodi u biokemijske signale I šalje ih u  veliki mozak I limbički sustav (centar emocionalne inteligencije). Tako izaziva reakciju organizma, ali ujedno mijenja I sebe. Da bi shvatili kako nastaju promjene u nama, trebamo shvatiti kako funkcioniraju geni.

Za svjesnost o postojanju gena zaslužan je augustinski redovnik Gregor Johann  Mendel koji je eksperimentirajući s graškom uočio da se nasljedna svojstva prenose u genima. Funkcija gena je dakle s jedne strane  genska DNK- sekvenca. Tekst koji je zauvijek utvrđen I nasljedan. Međutim geni imaju I drugu karakteristiku. Na njih se djeluje različitim uvjetima kojima smo izloženi kroz život.  Geni su pod zapovjedništvom promotera (genski prekidači, kratki odsječak prije svakog gena). Uz njih se mogu nagomilavati signalne tvari koje dolaze izvana. Naš mozak signale iz okoline pretvorene u biokemijske signale. Nagomilavanje signalne tvari za posljedicu ima uključivanje ili isključivanje genske aktivnosti. Geni su zaduženi za proizvodnju različitih proteina. Svaki gen ima zadani plan gradnje određenog protein. Kad se gen uključi pokreće se proizvodnja tvari za koju je gen dobio plan gradnje. Neki genski promoter mogu gen I isključiti. Proteini koje geni proizvode dalje utječu na proizvodnju određenih hormona, a hormoni utječu na reakciju organizma.

Hoće  li se neki gen uključiti ili isključiti ovisi o suradnji  organa, ili  o vanjskim utjecajima (klima, okoliš, hrana) I najvažnije psihičkim utjecajima. Uključeni geni dakle pokreću proizvodnju hormona (kortizol, kortikotropin, adrenalin, noradrenalin, serotonin, endorfin) koji djeluju na rad našeg organizma. Tako hormon stresa, kortizol, ubrzano pokreće rad srca, disanje itd. Dugotrajnim aktiviranjem gena koji utječe na proizvodnju npr. kortizola  I stalnim aktiviranjem organizma stvaraju se uvjeti za razvoj različitih bolesti.

Geni koji se aktiviraju u stresnim situacijama I pri tome utječu na proizvodnju hormona stresa, rade I na svom samoodržavanju. Proteini koje proizvode služe za učvršćivanje I rast sinapsi (kontaktnih mjesta između neurona). Ponovljene stresne situacije mijenjaju neuronsku mrežu tako da kod procijene nove situacije prednost imaju interpretacije koje idu putevima prijašnjih procjena.  Sinapse koje međusobno izmjenjuju mnogobrojne informacije potiču aktivnost određenog gena. Osim toga sinapse koje se često koriste učvršćuju svoju strukturu, a koje se ne rabe , nestaju. Rezultat toga je da učestala negativna iskustva mogu pojačati neuronsku mrežu u kojoj su pohranjena.

Tako npr. prva depresija utire put daljnjim depresijama. Tako dosadašnja iskustva I doživljaji oblikuju neuronske mreže koja postaju obrasci vrednovanja ili svladavanja budućih situacija.

Dakle, doživljaj pojedinca o nekom događaju ovisi o prijašnje pohranjenim podacima koji se procjenjuju u velikom mozgu I limbičkom sustavu( centar emocionalne inteligencije). Situacija se doživljava stresnom ako nalikuje na prijašnja iskustva u kojima je pojedinac doživio neuspjeh I nije ga mogao savladati. Situaciju procjenjujemo stresnom I ako nismo dobili pomoć kad smo je trebali. Od izuzetne je važnosti I činjenica da situaciju ocjenjujemo stresnom I kad  nam bliske osobe prenose poruku da nismo u stanju  savladati problem. Takvo nastaju  obrasci interpretiranja situacije koji su  važan  factor u vrednovanju novih situacija. Podaci se skupljaju u frontalnom režnju.  Znanstvenik Antonio Damasio je eksperimentirao s bolesnikom koji je nakon operacije mozga postao nesposoban za dugoročno pamćenje. Otkrio je da  kada je frontalni režanj oštećen ( npr. kod osjećaja  straha) uključuje se “stari dio mozga” hipotalamus i  amigdala ( imaju ih I životinje) gdje su sjećanja na slične traumatične događaje također pohranjena. Znakovito je koliko nas je priroda “obdarila” sposobnošću da reagiramo na osjećaj straha.

Još je jedno otkriće pokazalo koliko su međuljudski odnosi od presudne važnosti za nas I naše zdravlje. Talijanski znanstvenik Giacomo Rizzolatti sa svojim timom je otkrio postojanje zrcalnih neurona eksperimentirajući s majmunima. Uočio je da mladunčad majmuna imitira ponašanje bliskih srodnika. Ako istu radnju ponovi neki stroj, mladunče ne reagira.  Za to su zaslužni zrcalni neuroni koji oslovljavaju mozak samo ako promatranu radnju obavlja živući srodnik. Isto je I kod djeteta.  Ono što dijete primijeti kod druge osobe uz pomoć zrcalnih  neurona, može tako dobro upamtiti da će  to I osjetiti ,a  onda I oponašati. Ovo otkriće pokazuje ono što smo I prije znali, a to je koliko je primarna obitelj I atmosfera u kojoj dijete odrasla važa za razvoj ličnosti djeteta, a posredno I na njegovo buduće zdravlje.

Mjerenjem količine kortizola u krvi majke I djeteta uočeno je da ako je povećana količina kortizola kod majke, ona se povećava I kod djeteta. Utjecaj majčinog raspoloženja na dijete teče I prije poroda. Stres majke izaziva stres I kod djeteta. Pri tome treba naglasiti da takav utjecaj nije rezerviran samo za majke. Na stres djeteta utječe raspoloženje primarnog skrbnika, bilo da se radi o majci ili nekom drugom tko se brine o djetetu. Dobar odnos između majke I oca neposredno utječe I na dijete. Uloga oca je od izuzetne važnosti. Skrb o ekonomskoj stabilnosti, pomaganje u brizi oko djeteta, kućanstva itd. pozitivno utječe na psihičko stanje majke. U periodu od treće do sedme godine dijete uči o odnosima između spolova. Uvjeti u kojima živi I slika koju dobiva o odnosu između bračnih partnera  uvelike utječe na njegovo buduće reagiranje I donošenje odluka. Procesom identifikacije s roditeljem I odnos skrbnika prema djetetu stvara se samoprocjena djeteta. Potpuna slika o međuljudskim odnosima formira se do kraja puberteta. Ali to ne znači da se ne mijenja kroz život. Slika svijeta može s novim doživljajima biti gora ili bolja.

Npr. PTSP je psihički poremećaj koji je poznat u našem društvu naročito radi velikog broja branitelja koji imaju tu dijagnozu. PTSP nastaje kao posljedica traumatične situacije u ratnim uvjetima kojima su oboljeli bili izloženi. Ponekad se javlja I nakon dužeg razdoblja poslije proživljene trauma. Karakteriziraju ga nesanica, uznemirenost, besciljnost, strahovi, osjećaj neshvaćenosti itd. Oboljeli od PTSP-a u ratnim operacijama su sagradili  neuronsku mrežu koja potiče proizvodnju proteina koji djeluje na proizvodnju kortizola, hormona stresa. Prag tolerancije na frustracije je snižen I njihove reakcije na svakodnevne životne probleme su rezultat njihove procijene situacije koja podsjeća na preživljene trauma jer su aktivne jako izražene neuronske mreže u kojima su traumatične situacije pohranjene. Od velike pomoći je u svakom slučaju (pored lijekova koji se koriste) prorada trauma. Psihoterapija je od velike pomoći. Slično funkcionira I pojava poznata kao kronična bol. Kronična bol često nema poznat dijagnosticirani uzrok. Uz pomoć psihoterapije često se dođe do proživljenog traumatičnog događaja u kojem je oboljeli bio izložen velikoj tjelesnoj boli. Sjećanja na bol su pohranjena u neuronskoj mreži I aktiviraju se u situaciji koja podsjeća na bol ili izaziva stres.

Loši međuljudski odnosi utječu I na razvoj mnogih drugih bolesti. Depresija je jedna od njih. Za depresiju kažu da prelazi u epidemiju današnjice. Često se loše raspoloženje i tuga poistovjećuju s depresijom. Iako treba napomenuti da svako loše raspoloženje nije depresija, ipak teže slučajeve treba shvatiti ozbiljno jer ima za posljedicu loš utjecaj na naše ponašanje, odluke koje donosimo I u konačnici na naše zdravlje. Uočeno je da je iza depresije često osjećaj o vlastitoj krivici I loša slika o sebi. Naše poimanje vlastite vrijednosti pohranjeno je u neuronskoj mreži smještenoj u dijelu mozga koje zovemo girus cinguli. Ako je naša samoprocjena loša, može  izazvati depresiju. Ona donosi emocionalne probleme, frustriranost, gnjev, bezizlaznost, ali I negativno utječe na rad srca.  Depresija sužava raspon fluktuacije srčane frekvencije. Posljedica je otežano prilagođavanje rada srca na zahtjevnije situacije ili na periode mirovanja. Takva dugoročna situacija oštećuje srce.

Na srce negativno djeluje I konstantni potisnuti bijes, briga ili strah. Neka ispitivanja su pokazala da osobe koje konstantno osjećaju visoku razinu bijesa imaju 2,4 puta više šanse da u period od sedam godina dožive infarkt. Jedan od težih zadataka je postati svjestan svog bijesa. Naročito ako bijes shvaćamo kao dio svoje osobnosti. Psihoterapija pomaže u osvještavanju.

Depresija negativno utječe I na naš imunološki sustav. Funkcija imunološkog sustava je zaštita organizma od virusa, bakterija, ali I od stvaranja tumorskih stanica. Kad se pojavi prijetnja imunološki sustav stvara antitijela koja napadaju tijela koja organizam detektira kao prijetnju. Kao posljedica “borbe” antitijela I npr. bakterija je I pojava vrućice. Da ne bi pretjerao u proizvodnji antitijela, organizam proizvodnju regulira proizvodnjom kortizola, hormona stresa. Kao što sam već napomenula, kortizol priprema tijelo za “napad ili bijeg”. U tu pripremu ne spade vrućica. Kortizol sprečava pojavu vrućice. Ako se kortizol proizvodi kao posljedica depresije, onemogućava pojavu vrućice I rad imunološkog sistema. Poznata je pojava da majke čija su djeca u nekoj opasnosti, ne obolijevaju. Dugoročno “odgađanje bolesti” pod utjecajem kortizola ima za cijenu neotpornost organizma I  teže obolijevanje. Naime, organizam nije u stanju dugo održavati takvu situaciju.

Popis bolesti koje izaziva stres je sve veći. Ono što smo oduvijek intuitivno znali, nauka danas potvrđuje. Međuljudski odnosi su naš “pakao”, ali može biti I put ka izlječenju.

Kako si pomoći? Na prvom mjestu je naša odluka da se okružimo s ljudima koji djeluju pozitivno na nas. Negdje sam pročitala da su žene u prednosti jer imaju prijateljice. Razgovori koje žene međusobno dijele često su orijentirane na ono što doživljavaju I što osjećaju. Muškarci pričaju o politici, sportu, poslu itd. Osjećaji su teme o kojima je gotovo pa “sramota pričati”. “Ženske kave” su ventiliranje osjećaja I imaju ljekovito djelovanje.

Posao koji radimo uveliko može utjecati na naše zdravlje.  Poslovi koji ne donose rezultate ili su rezultati jako rijetki (npr. djelatnici u zdravstvu), loši međusobni odnosi u poslovnom timu, loši uvjeti poslovanja ili predugo radno vrijeme predstavljaju podlogu za pojavu “izgaranja na poslu”. Rješenje nekih od problema mogu biti supervizijski sastanci. Oni mogu imati sličan utjecaj kao I “ženske kave” .Na supervizijskim sastancima dijele se informacije, zajedno se nalaze rješenja I ojačava timski rad. Na poslu živimo trećinu svog života. Utjecaj je velik I ne treba ga ignorirati.

Kad situacija izgleda bezizlazna, možemo potražiti I stručnu pomoć. Obratimo li se psihijatru, dobiti ćemo pomoć u vidu lijekova. Lijekovi su stvoreni da pomognu ljudima I ne treba ih odbaciti u potpunosti. U akutnim situacijama su od velike pomoći. Problem je ako su lijekovi jedini način liječenja.

Problemi s kojima smo suočeni neće nestati upotrebom lijekova. Lijekovi će smiriti napetost, ali jedino osvještavanje i rješavanje problema donosi promjenu. Važno je posvijestiti da je stres NAŠA reakcija na neki događaj. Psihoterapija potiče svjesnost I širi vidike. Iako nam se čini bezizlazna , svaka prepreka ima izlaz. Ne možemo se obraniti od loših događaja, ali možemo naći lakši put, put s kojim smo “mirni u srcu”. Tu je psihoterapija od velike pomoći.

I za kraj, ponovo Sartre. Ja bi rekla da pakao mogu biti drugi ljudi, ali mogu biti I put u raj! Odluka je na nama. Vaša, Mendi!