Događaji u Parizu potakli su me da pišem o strahu.Pokolj 13.11 u meni je izazvao nevjericu i šok. Strah i neizvjesnost su se uvukli na velika vrata. Moje kćerke planiraju put u jednu od Europskih destinacija. Prvi poriv je reći : „Ne idite! „ A što ako izbor padne na Zagreb. Slika za slikom, rečenica za rečenicom i ja sam u paralizi. Otkazati putovanja, ne odlaziti na Trg, ne ići na posao, ne izlaziti iz kuće itd. Da li je to moguće? Svaki strah ima svoju lošu , ali i dobru stranu. Loša strana u ovom slučaju su osjećaji koji građani svijeta, a ponajviše Parižani osjećaju nakon ovakvog napada. Tu su i ekonomske posljedice, ograničenje slobode itd. S druge strane, dobro je, što se nešto poduzima. Ovom svijetu su potrebne promjene i osobno, molim se za njih. Ono što želim reći je da je strah prirodan i Bogom dan. Ima svoju svrhu. Ono o čemu želim pisati je strah „bez pokrića“.
Prije neki dan radila sam s klijentom koji je imao problem s razgovorom za posao. Njegovo zdravlje je narušeno, ali sposoban je za obavljanje posla. Firma je tražila njegove intelektualne ,a ne fizičke usluge. Taj razgovor je imao ogroman utjecaj na financijsku situaciju cijele obitelji. Teret odgovornosti je sjeo na njegova leđa. Njegovo tumačenje je bilo da neće dobiti posao jer bi bilo fer da kaže kakvo je njegovo zdravstveno stanje. Ono je toliko loše da postoji velika vjerojatnost da posao radi toga neće dobiti. Misao koja mi uvijek padne na pamet u ovakvim situacijama je :“ A što ako ti ispred kuće padne cigla na glavu? „ Viša sila će sve riješiti. Neću morati na razgovor za posao, neću ja biti kriv. Nema moje odgovornosti.
Nedavno sam na YouTube-u gledala predavanja Ester Hinks. Po njezinim riječima dešava se ono o čemu mislimo. Slažem se. Dnevno kroz našu glavu prođu tisuće kratkih misli o svačemu. One dođu i odu. Problem je ako im dozvolimo da nas „opsjedaju“. Problem je ako fantaziramo često. Ako se često hranimo slikama tragične budućnosti. Jednom mi je jedna osoba rekla da kad razmišlja o svim negativnim situacijama koje se mogu desiti ima osjećaj da se pripremi za ono loše što će doći. (Poznato?) A što ako loše ne dođe? Zar nismo tada uzalud utrošili energiju? A tu je i cigla!! I gdje je rješenje? SVJESNOST je rješenje. Negativne misli često dolaze, a da ih nismo ni svjesni. Preuzmite kormilo u svoje ruke i često se zapitajte o čemu razmišljam upravo sada. Kakav je moj pogled na ono što mi se upravo dešava? Imam li „Vrzino kolo „u glavi . Negdje sam pročitala da je netko iskoristio prolazak kroz vrata da skrene pažnju na vlastite misli. Dakle, svaki put kad prođe kroz vrata zapita se o čemu misli. Podsjetnik može biti i zvuk otkucaja punog sata itd.
A što ako u glavi imamo igru „Neću misliti o slonu, neću misliti o slonu, neću misliti o slonu….“ Eto ti ga vraže, slon sve jači i jači. Ne da se.
Od velike koristi je sljedeća vježba fokusiranja. Odaberite bilo koji predmet u svojoj okolini i promatrajte ga. Opišite ga , opišite njegov položaj, oblik, boju, njegovu okolinu. Uzmite ga u ruke, pomirišite ga. Koja je njegova funkcija, čemu služi. Npr. „Gledam svoju torbu. Ona je smeđa, kožna, srednje velika, nalazi se na stolu pokraj knjiga. U sebi nosi puno potrebnih stvari….“ Itd.
Ako imate volje i vremena sve možete i zapisati. To nas vodi u neki drugi psihoterapijski rad, a o njemu, ….nekom drugom prilikom.
Za kraj želim ovaj moment iskoristiti za skretanje pažnje na medije i naše dozvoljavanje da utječi na naše misli. Negdje sam pročitala da je rađena studija s dvije grupe gledatelja TV. Oni koji gledaju TV dulje od četiri sata dnevno i oni koji gledaju TV manje od dva sata dnevno. Oni koji su spadali u grupu onih koji duže gledaju TV, procijenili su da je rizik da upadnu u neku nasilnu situaciju 1:10, za razliku od onih koji manje gledaju TV, koji su tu opasnost izrazili u omjeru 1:100. Utjecaj medija na naše razmišljanje nije zanemariv. Ne želim se uvlačiti u „teorije zavjere“, ali mislim da svatko ima pravo na ovu spoznaju i pravo da sam odluči što će sa njom.