Vrijeme je ispita, polaganja mature, upisa na faks. Mnogi osjećaju anksioznost. Anksioznost je ono što osjećamo kad se naše tijelo priprema za nešto što nije prisutno u sadašnjosti. Ako problem postoji u sadašnjosti imamo izbor i načine kako da mu se suprotstavimo. Ako problem nije u sadašnjosti ne možemo učiniti ništa da mu se suprotstavimo, a naša energija prelazi u tjelesne osjete anksioznosti (drhtanje, otežano disanje..). Simptomi se prelijevaju i u situaciju u kojoj je problem u sadašnjosti kad smo preokupirani katastrofičnim predviđanjima.
Kad smo okupirani fantazijama mi gubimo svjesnost o realnosti u isto vrijeme ometamo vlastito funkcioniranje i naše tijelo reagira na fantaziju umjesto na realnost.
Ako sam stvarno u opasnosti, ubrzan rad srca i napetost koristi mom funkcioniranju. Ako fantaziram, tada je to gubitak energije , ali može i da utječe na moju efikasnost. Npr. ako odgovaram na ispitu preplavljena fantazijama o tome kako ću doživjeti neuspjeh, reakcija u mom tijelu se pojačava (znojenje, drhtanje, ubrzano disanje…itd.). Buđenjem „samosvijesti“ o onome što se sa mnom dešava počinjem žuriti i pojačavati pokrete. Energija odlazi na uzbuđenje, ali i na kontrolu uzbuđenja i pokreta. Mnogo energije dakle odlazi na konflikt između uzbuđenja i inhibicije. To ometa moje odgovaranje, moju koncentraciju na znanje i odgovore koje trebam dati. Moja svjesnost je podijeljena između fantazije i realnosti. Djelomično odgovaram na ono što je stvarno, djelomično na ono što je fantazija. Moja energija je podijeljena između mojih ekspresija i obuzdavanja istih. Postajem dezintegrirana.
Kako si pomoći?
Sama svjesnost da fantaziram pomaže da uspostavim bliski kontakt s onim što se događa.
Možemo da zatvorimo oči i povučemo se u svoje tijelo i promatramo što se događa. Kako dišemo? Kako nam radi srce? Što osjećamo u želudcu, u glavi, rukama? Već sama svjesnost o tjelesnom doživljaju odvaja nas od neplodnog fantaziranja. Koncentriranjem na disanja tijelo se opušta, a naša energija tada može biti usmjerena na sadašnji zadatak.
Za one koji promisle „ ne mogu ja to“ ili „nema koristi“ imam pitanje. Što dobivate od toga da ne pokušate? Kako se ne djelovanje reflektira na vas? Pokušajte odgovoriti. Odgovornost je na vama.
Ako i dalje ne uspijevate, još uvijek stignete potražiti pomoć psihoterapeuta.