Proust je imao kolačić madlen – a vi?

„I  čim sam prepoznao okus u lipov čaj namočena komada kolačića madlene koji mi je svake nedjelje davala tetka (tada još nisam znao razlog zbog kojeg me ta uspomena tako usrećivala, nego sam to otkriće morao odgoditi za mnogo kasnije ) odmah se pojavi i stara, siva kuća na ulicu, u kojoj je bila njezina soba, pa se kao kazališni dekor pridruži malom paviljonu koji je gledao u vrt, a koji su na njezinoj stražnjoj strani nadogradili za moje roditelje (i baš je to bio onaj krnji komad koji sam dotad jedini vidio), a s kućom se pojavi i grad od jutra do večeri i po svakom vremenu. Trg kamo su me slali prije ručka, ulice po kojima sam trčkarao poslom, putovi kojima smo išli u šetnju kad je bilo lijepo vrijeme.“(Put k Swannu, Proust, M., preveo Miroslav Brandt)

Jedan mali kolačić Proustu je poslužio da se prisjeti djetinjstva, da prizove mirise i okuse te s  njima svoje osjećaje i slike odnosa s ljudima iz svog života. Ova jednostavna introspekcija omogućila mu je svjesnost.  Ugodne scene iz djetinjstva povezane s kolačićem i lipovim čajem dovele su do toga da je Proust zavolio tu kombinaciju hrane za cijeli život.

Što nam znače osjeti ?

Osjetni organi za okus naslagani su u obliku okusnih čašica na našem jeziku. Njušni osjeti nalaze se u korijenu nosa, a sastoje se od osjetnih dlačica osjetljivih na mirisne molekule. Kod biranja hrane i njezinog raspoznavanja, odnosno kod određivanja arome služimo se kombinacijom okusa i mirisa. Da bismo uživali u jelu, potrebna su nam oba osjeta. Tek njihovom kombinacijom dobivamo potpunu sliku onog što jedemo. Sjetimo se kako hrana nema okus ako jedemo začepljena nosa.

Sva naša sjećanja, pa tako i sjećanja na okuse i mirise slažu se u našoj memoriji. Poput foldera u memoriji računala tako i u našem sjećanju postoje zapisi. Neke zapise koristimo često te oni upravljaju našim ponašanjem, našim donošenjem odluka. Neke zapise izvlačimo povremeno. Često ih nismo svjesni, ali iz pozadine, iz podsvijesti utječu na nas.  Scene koje vežemo uz određenu hranu pričaju nam o međuljudskim odnosima, scenama kojima smo prisustvovali, našim dojmovima i svemu ostalome što je stvaralo naše stavove. Te stavove nosimo i danas. Ponekad smo ih svjesni, a ponekad ne.

Najnovija otkrića u medicini otkrivaju nam da su naše tijelo, duh i um neraskidivo povezani. Naše misli upravljaju reakcijama našeg tijela (razmišljanje o temi koja nas ljuti izaziva napetost u mišićima i podiže krvni tlak), a podražaji našeg tijela formiraju naše misli (okus i miris madlen kolačića vraća Prousta u mislima u djetinjstvo). Ovo međusobno djelovanje možemo iskoristiti u sadašnjosti.  Sve što se  dogodilo u prošlosti, sve proživljeno utječe na naše ponašanje i odluke koje donosimo danas. Lijepi, ružni ili „obični“ trenuci formirali su naša stajališta. Formirali su ono što se danas zove „Ja“. Način na koji gledamo sve u životu određuje način na koji rješavamo naše probleme. Vrlo često nismo svjesni našeg stajališta, ali ni onog što želimo.

Osvijestite obrasce uz pomoć psihoterapije

Probleme rješavamo uz pomoć naučenih obrazaca, a naše viđenje svijeta nastaje iz onog što smo naučili. Postavlja se pitanje koliko smo autentični? Kakav bi bio odnos prema našim partnerima da nismo gledali roditelje kako se ponašaju međusobno, te tako učili o odnosima? Kako bismo odgajali svoju djecu da nismo na vlastitoj koži naučili kako se to radi? Koliki je utjecaj kulture na naše stavove i koliko smo u poziciji da samostalno stvaramo svoje obrasce?

Biti autentičan znači biti svoj. Znači nemati unutarnja previranja i nesigurnost prema onome što i kako radimo. Često to nije slučaj i stvara unutarnje previranje.Nesuglasje s našim autentičnim Ja stvara neuroze, depresije, strahove.

 Da bismo znali kako se boriti,  trebamo znati s čime se borimo. Često je ta „neman“ sakrivena od naše svijesti duboko u podsvijesti  i  rješenje je u tome da je izguramo na svjetlo dana, da je postanemo svjesni.  To možemo napraviti i uz pomoć svojih osobnih „kolačića“.  Naši osjeti okusa i mirisa mogu nam pri tome pomoći. Kao što je već rečeno, tijelo, duh i um su u neraskidivoj vezi. Naši tjelesni podražaji, ako smo ih svjesni, stvaraju misli, a mogu nas i odvesti u djetinjstvo. Cilj vraćanja bio bi da se prisjetimo scena, ljudi, našeg odnosa prema njima ili njihovog prema nama. Cilj bi bio da vidimo kako je to pohranjeno u našoj memoriji i kako se time služimo te kako ta sjećanja utječu na naše ponašanje.

Kad upoznamo modele svojih reakcija, imamo izbor. Možemo prihvatiti sebe ili neželjene obrasce ponašanja svjesno mijenjati u obrasce s kojima se bolje nosimo. Možemo pronaći svoje autentične obrasce. To je težak i naporan posao, ali donosi veliku dobit. To možemo učiniti praćenjem svojih asocijacija i reakcija na osjetilne podražaje, praćenjem načina na koji reagiramo u određenim situacijama. Ako trebate savjet ili podršku u tom procesu, korisno je i raditi sa psihoterapeutom koji će nam pokazati načine za „hvatanje“ nesvjesnih ponašanja.

 Mi smo ti koji biramo kako ćemo se nositi sa životom. O nama ovisi hoćemo li i dalje biti neurotičari, depresivci, puni straha ili ćemo radom na sebi promijeniti svoja uvjerenja i gledišta?