Svima je ponekad teško

Lagala bih ako kažem da mi pesimizam i „kukanje“ nisu poznato. Ima dana kad se probudim i pružim si malo samosažaljenja, nije na odmet. Život,  kakav već jest, svaki dan servira nešto novo. I kad si već zadovoljan jer si jedno „brdo odvalio“, evo ga stiže drugo. I tako rijeka stalno teče. I nije ni čudo da ponekad „plačemo“ nad svojom sudbinom. Tada je prisutno ono malo dijete u meni koje traži pažnju i pomoć.  Dobro je sebi priznati da imamo takve trenutke. Pustiti da sebi damo oduška, da „proventiliramo  pritisak“, to je ono što bi nam u tom trenutku moglo pomoći. Nije grijeh podijeliti brige i misli. Za to dobro dođu prijatelji, partneri, susjedi, roditelji, a ako je još uvijek teško, nije na odmet potražiti i pomoć psihoterapeuta.  Sve  je više ljudi za koje možemo reći da se teško nose sa životom. Prigovaraju i kukaju. Pomalo su apatični i umorni. Poznat je podatak da se tablete za depresiju i nesanicu prodaju sve više.

Preuzimate li odgovornost za svoj život – jeste li pesimist ili optimist?

No, postoje ljudi kojima je „kuknjava“  stil života. Najčešće su to ljudi koji prebacuju i svoju odgovornost na sve oko sebe. Takvi su teret i drugima i sebi. Jako zaokupljeni  sobom, nisu u stanju vidjeti svoj dio „kolača“. Za njih ne možemo reći da su pesimisti, već dežurna grintala. Oni bi i u Raju kukali.

Znamo svi da optimist  vidi čašu do pola punu, pesimist  do pola praznu, a osoba sklona „kuknjavi“ će reći da  vode ima možda dovoljno, ali je prehladna jer ju je netko dugo držao u frižideru, nije čista izvorska, a i nešto je čuo da je mutna od proteklih kiša i da će sad sigurno dobiti neku crijevnu virozu jer to Vodovodu nisu na vrijeme otkrili. Istina je da nismo izolirani i da živimo u društvu  gdje smo prisiljeni ponekad ovisiti o drugima. Ali to ne znači da nemamo odgovornost za svoj život. Što nam se događa?

 Priznali mi to ili ne, društvo polako ipak napreduje. Standard ljudi je bolji nego prije trideset godina. A ipak smo nezadovoljni. Veći standard traži veću zaradu. Zahtjevi za uspjehom su veći. Jesmo li dovoljno jaki i spremni za uspjeh? Tome u prilog ide i konstantno „bombardiranje“ negativnim vijestima.  Preplavljeni njima, vidimo ih na svakom koraku,  ispunjavamo svoje misli negativnostima.  S  njima idu i strahovi. Kako živjeti u svijetu s toliko puno opasnosti i loših vijesti?  Osjećamo da gubimo kontrolu. Nismo u stanju predvidjeti i promijeniti loše stvari. Gubitak kontrole briše našu moć. Gubimo energiju, snagu za dalje. Što takvo stanje stresa dulje traje, posljedice su teže, kako za pojedinca tako i za cjelokupno društvo. Na razini društva i gospodarstva sve više se provlači  teza  „ništa se ne isplati“. Ako netko više puta ponovi tezu, ona se prihvaća i postaje istina. Na razini pojedinaca pojavljuje se sve više apatičnih ljudi koji gube korak s problemima i u svemu vide prepreke. Premda  problemi često dolaze nepozvani ( bar ne službeno) i ne možemo utjecati na njih,  ipak kako se nosimo s njima, ovisi o nama samima. Neki od nas, a naročito ljudi u dugotrajnom stresu, kao da odustaju. Za svaku ideju nalaze stotine razloga protiv.. Za njihov neuspjeh kriv je netko drugi.

Npr. nakon neuspjelog razgovora za posao često čujemo: “Moj poslodavac me ne voli. Postavljao mi je tako čudna pitanja. Da sam imala „vezu“  …Kriv je netko drugi (projekcija): „Ja sam sve dobro odradila, jednostavno nemam sreće“.

Što se događa s nama?  Skrećemo pažnju i odgovornost sa sebe. Puno je lakše okriviti nekog drugog, stanje u društvu, lošu ekonomsku situaciju, nedostatak posla, birokraciju..  Tada lakše opravdavamo svoje nepreuzimanje odgovornosti. Tada projekcije koje se odnose na osobnu razinu,  na ljude u našem krugu komunikacije, prebacujemo na cijelo društvo. Vrtimo se između lošeg i lošijeg. Istina je da su to samo otežavajuće okolnosti u našem životu, ali uspjeh ipak ovisi samo o nama.

Na osobnom planu sve više ljudi pati od nesanice, bolova u želudcu, visokog  tlaka, alergije, glavobolje itd. Sve su to simptomi koji upućuju da nešto nije u redu. Sve je duži popis bolesti koje se danas, s pravom, smatraju  psihosomatskim. Tijelo nam šalje poruke, ali ih ne čujemo. Ni tu ne preuzimamo odgovornost jer bolest je došla sama. Kakve to  veze bolest ima sa mnom?  Bolest jest dio nas, nije došla sama i ima jako puno veze s nama. Ona nam ukazuje da nešto nije u redu s tim kako se nosimo sa životom.  

Pet načina za kvalitetniji život (i kako vam psihoterapija može pomoći u tome)

Narodna poslovica kaže:“Nije važno pasti, nego se znati podići“. A kako se podići  i  ne pretvoriti se u osobu koja vječno kuka.

1. Gledajte! Promatrajte sebe. „Upoznaj samoga  sebe“. Kroz život gradimo različite obrasce ponašanja  kojih nismo svjesni. Oni utječu na naše rješavanje problema. Često su ti obrasci prihvaćeni  jer su nas tako naučili, a oni sami nisu naš izbor. Tada smo u konstantnoj borbi sa samim sobom. Svi ljudi su puni različitih karakteristika. Premda smo skloni te karakteristike ponekad zvati lošima ili dobrima, sve one imaju svoju svrhu i nečemu služe.  Kad se loše osjećamo, ne treba bježati od osjećaja. Dajte mu prostora i upoznajte ga. Budite pošteni prema sebi i autentični.

2. Jedan od ciljeva psihoterapije je širenje slike o problemu. Jorge Bucay u svojoj zbirci Ispričat ću ti priču pripovijeda o slonu koji je kao malen bio okovan. Ljudi  znaju biti kao slonovi. Ako slona kao mladunče držite vezanog  lancem za ogradu, on će taj lanac prihvatiti za cijeli život. Ako se makne lanac, to za njega neće značiti ništa. I dalje će stajati poslušno pokraj ograde. On u glavi ima samo ono rješenje koje je naučio jednom davno. Tako i ljudi često vide samo jednu sliku koju su naučili vidjeti. Širenje pogleda i gledanje problema u širem kontekstu  je jedan način kako si možemo pomoći.

3. Okolinu prihvatite onakvom kakva jest.  „Istina je da je kriza u zemlji“!  Pitanje je što ta situacija znači za mene i što mogu napraviti?

4. Preuzmite odgovornost za sebe. Ako niste zadovoljni, otkrijte što vas čini nezadovoljnim. Druge ne možemo mijenjati. Možemo prihvatiti ili mijenjati sebe.

5. Živite sada i ovdje. To znači ne prevrtati u mislima prošlost ( „Bolje da to nisam /jesam napravila.“). Prošlost se ne može vratiti. Budućnost ne znamo bez obzira na to što je stalno želimo kontrolirati. Jedno je planirati, a drugo je živjeti u budućnosti. Jedina sigurna točka koju poznajemo je sadašnji trenutak. Postoji puno poslovica koje uče ljude: “ Ne ostavljaj za sutra što možeš danas.“ „Carpe diem“.

 I onda kad vam se čini da ništa ne možete napraviti u svom životu da biste promijenili situaciju, ima stvari koje se mogu napraviti danas da bi nam sutra bilo bolje.

Svi ovi savjeti služe za rad na sebi i podizanje samopouzdanja. Ono što nam danas najviše treba  su samopouzdanje, energija i volja za životom.  Sve to se može postići preuzimanjem odgovornosti za vlastiti život. Mislim da takvih primjera ima u našem društvu ( npr .radnice Kamenskog koje su otvorile svoju tvrtku). Osim toga mišljenja sam da i lakša  „medijska dijeta“ može pomoći da se zaštitimo od prevelike količine loših vijesti. Ne moramo biti izolirani od svijeta, ali nije potrebno niti slušati sve vijesti i čitati sav tisak. Napravite selekciju i odredite sebi  „medijske granice“.

I na koncu, najvažnije, okružite se dragim ljudima.  Čovjek je socijalno biće. Ponekad je samoća dobra i služi svojoj svrsi, ali ne na duge staze.